18/08/2020

Sara Perović

Noge moga oca
21/08/2020 - 2/10/2020

Kustosica: Branka Benčić

Radovi okupljeni na samostalnoj izložbi Sare Perović Noge moga oca dvije su međusobno povezane skupine fotografija, a razvijaju se kao serije koje predstavljaju prizore detalja muških nogu ili cijelog tijela u pozama igre tenisa. U fotografskoj reprezentaciji prepoznajemo starije, pronađene fotografije iz obiteljske arhive, i autorske novorealizirane suvremene fotografije, koje uprizoruju međuodnose vremena, motiva i konteksta. Razvijajući se oko pronađenih obiteljskih fotografija oca umjetnice Sare Perović u pozama igranja tenisa, nove fotografije ponavljaju, odnosno u formi izvjesne režije performativnog reenactmenta, reproduciraju položaj nogu starijega fotografskog predloška, stvarajući vizualne korelacije između prošlosti i sadašnjosti. U suodnosu starog i novog, arhivske slike, sjećanja i recentnog prizora, fotografija uokviruje središnji motiv muških nogu kao prizor koji se pojavljuje u nizu ponavljanja i varijacija, a osim fotografijom manifestira se u različitim medijima, poput knjige umjetnika koja se lista kao flip-book ili video rada u kojem animacija i montaža posebno naglašavaju pokret i repetitivnost.
Od sedamdesetih godina djelovanje feministički usmjerene teorije i prakse, prije svega koncentrirano na teoriju filma, počelo je dekonstruirati strategije gledanja. Pozicije gledanja preispitivale su voajerističko i fetišističko gledanje koje dijeli subjekt od objekta. U prijelomu tradicionalnih binarnih opozicija muškog i ženskog, aktivnog i pasivnog, promijenile su se i tradicionalne pozicije moći koje su do tada bile na strani promatrača, definiranog kao muško, dok je objekt pogleda bio definiran ženskim. Feministički su diskursi pokušali ukazati kako je tijelo shvaćeno kao slika i prikazano statičnim (fotografija) i pokretnim slikama (film i video) ikoničko polje podložno aktivnom muškom pogledu.
Fotografsko istraživanje Sare Perović stvara vizualne paralele u kojima umjetnica suprotstavlja pronađene fotografije svog oca i suvremene autorske fotografije svog partnera koje je sama snimila, izvrćući tako dominantnu konvenciju odnosa subjekta i objekta, promatrača i promatranog, konvenciju režima gledanja u kojoj je pogled uobičajeno obilježen muškim subjektom, a žensko tijelo podrazumijevano objektom. U fotografijama je ova norma destabilizirana, a Sara igrom kodova i konvencija reprezentacije, humorom i ležernošću ukazuje na objektivizaciju muškog tijela podvrgnutog ženskom pogledu. Ono što naš pogled dodatno razotkriva u pozadini suprotstavljajući arhivsku i suvremenu fotografiju su atmosfera i žanr, strogost profesionalne sportske fotografije iz priručnika za tenis na apstraktnoj bijeloj podlozi, suprotstavljena je svakodnevnici kućnog prizora muškarca u sportskim čarapama uglavnom u interijeru, kojeg prepoznajemo kao intimu doma.
Fotografski projekt My Father’s legs Sare Perović možemo sagledati iz nekoliko perspektiva, iz autobiografskog, osobnog ugla umjetnice koja se bavi memorijom upisanom u privatni album fotografija, kao feminističku dekonstrukciju dominantnog pogleda, te kao genius loci promatrajući kontekst šire društvene slike u koju je upisana povijesna crtica treniranja tenisa u Puli osamdesetih godina. Igranje tenisa upisano u biografiju obitelji Perović dio je društvene povijesti grada i sjećanja brojnih Puljana, Puležanki i Puležana.

Tu je negdje upisan i moj osobni pogled unazad. Ne sjećam se da li sam, ili kada, IRL, prije susreta u tjednu koji je prethodio izložbi u Apoteci upoznala Saru Perović. O njoj i njezinim radovima znala sam preko Pulske grupe i Emila Jurcana. Sjećam se kako sam jedan sitotisak, Sarinu rozu palmu vidjela na zidu starog/bivšeg prostora Prakse kod Danteovog trga, a Saru sam patila na Instagramu. Upravo sam tamo u bujici protoka slika, negdje prošle jeseni primijetila jednu od fotografija muških nogu iz serije My father’s legs. Tu su se moji interesi, znatiželja, slike, sjećanja, zamišljanja i razmišljanja počeli preplitati, a Saru odlučila vratiti u ishodište, pozvati na izlaganje u Apoteci.
U našim višemjesečnim razgovorima – odnosno raznolikoj cross platform korespondenciji, razmjeni glasa, slika i teksta koju su omogućili različiti komunikacijski protokoli – nestalo je početno pitanje da li smo se ikada upoznale… Sarina osobna priča vratila me u djetinjstvo i sjećanje na vedrinu treniranja tenisa u kasnom socijalizmu upravo kod Sarinog djeda, i poznate pionirske tečajeve Branka Perovića. Izložba u Apoteci želi s publikom podijeliti te trenutke prepoznavanja zajedničkog osjećaja i kolektivnog sjećanja generacije vršnjaka koje su u Puli trenirale bijeli sport bez imperativa njegove etikete elitnoga ili klasnog određivanja. Godine 1984. objelodanjena je knjiga Branka Perovića Igrajmo tenis, koju također možemo prolistati na izložbi. Igrom slučajnosti, iste se te godine rodila Sara, a ja sam na Verudeli bezbrižno igrala tenis. – Branka Benčić

Sara Perović rođena je u Puli. Živi i radi u Berlinu kao arhitektica i fotografkinja. S Pulskom grupom predstavljala je Hrvatsku na Bijenalu arhitekture u Veneciji 2012. g.

Program Apoteke realiziran je sredstvima Ministarstva kulture RH, Grada Vodnjana, Istrarske županije.
Podrška projektima: Grad Pula, Zaklada Kultura nova, HAVC – Hrvatski audiovizualni centar, TZ Vodnjan.
Sponzor: Medea vina

back to exhibitions