29/09/2022

Dragana Sapanjoš: Ponovno zajedno

30/09/2022 - 23/10/2022

Regeneracija mjere umjetnosti

Back Together Again (Ponovno zajedno) je naziv izložbe Dragane Sapanjoš koja nas umjetnošću još jednom poziva da ponovno pronađemo ljubav prema životu i umjetnosti koje su danas kao nikad dosad u neprestanoj opasnosti, izložene rizicima bolesti (pandemije) i ratova, u blizini i daljini, te njihovih posljedica.
Umjetnica se sa njima suočava na više razina, složenom i multidisciplinarnom izložbom. Naime, premda se izražava na području vizualnih umjetnosti, dakle izražajnim oblikom koji bi se prvenstveno trebao ticati vida, ne ustručava se upotrijebiti metode i sredstva kojima se mogu aktivirati i druga osjetila. Izložba nas dočekuje glazbom i pjesmom koje naše uši čuju prije ulaska na samu izložbu. No, ne radi se o eksperimentalnoj glazbi, pa čak ni o etničkim pjesmama i folkloru, već o takozvanoj talijanskoj zabavnoj glazbi, točnije o jednoj od najpoznatijih i najpopularnijih pjesama u Italiji i šire. Il cielo in una stanza
(Nebo u jednoj sobi) skladba Gina Paolija:

Kad si ovdje sa mnom
Ova soba više nema zidove
Već stabla
Beskonačna stabla
Kad si pokraj mene
Ovaj ljubičasti strop
Više ne postoji
Vidim nebo nad nama
Koji ostajemo ovdje, napušteni
Kao da ne postoji više
Ništa, više ništa na svijetu
Svira usna harmonika
Čini mi se kao orgulje
Koje vibriraju za tebe i za mene
Gore na beskonačnosti neba
Za tebe i za mene
Na nebu

Naravno, radi se o romantičnoj pjesmi za zaljubljene parove, no provede li se ona kroz vizualnu umjetnosti, znači da vas umjetnik vidi; ili da nam želi pokazati i druge stvari, na primjer, činjenicu da ova pjesma govori o prostoru i mogućnosti da iz njega izađemo i nađemo se na bezprostornom mjestu, obzirom da je beskrajno, čak beskonačno. Između ostalog, vizualna umjetnosti, osobito u obliku fresaka, ali i u renesansnoj teoriji otvorenog prozora Leona Battiste Albertija, rađa se i ostvaruje s namjerom probijanja zida sobe na kojoj je naslikan kako bismo u nju doveli eksterijer, najčešće prirodu. Dakle, ni umjetnost općenito ni umjetnost Dragane Sapanjoš ne bježe od toga već služe započinjanju dijaloga s prirodom, njenom uprisutnjenju, čime se ukazuje njezina nužnost za čovječanstvo.

No, krenimo na izložbu, gdje, uz slušni dodatak vidu, susrećemo skulpturu koja se sastoji od crnog perforiranog postamenta koji služi i kao zvučna kutija iz koje se širi-proširuje gore navedena pjesma, dok se na njenom vrhu nalazi skulptura neodređenog oblika od bijelog gipsa i zlatnih listića. Kad pažljivije pogledamo, otkrivamo da to nije samo neformalni zadatak, već golema kokica, dakle, jedna od osnovnih namirnica čovječanstva, posebno kod predkolumbovskih civilizacija koje su je štovale kao da se radi (upravo) o zlatu. Umjetnica je nanijela zlatni listić na dio zrna kukuruza koje ostaje vidljivo iznutra nakon toplinske obrade i pretvorbe u kokicu. Stoga izložba govori i o prehrani i preobrazbi prirodne tvari, kao i o prijelazu oblika iz gotovo okruglog kukuruza u kokicu neodređene forme. Ovdje se umjetnica bavi i temom mjere, obzirom da skulptura kokice nije odljev u omjeru 1:1, već njezin predimenzioniran prikaz. U umjetnosti se sve vrti oko dimenzija i mjere: kako bi djelo bilo uspješno, potrebno je dati pravi oblika i mjeru. Kad govorimo o skulpturi, zamislite samo kako bi bilo da Michelangelo nije napravio Davida visokog 5 metara i 20 centimetara, već 1 metar i 80 centimetara – to uopće ne bi bila ista stvar. Stoga – osim zabavnih sadržaja koje umjetnica postavlja u ovu izložbu o kojima će se pisati u nastavku – želio sam istaknuti kako izložba, a time i djela koja sadrži, govori o unutarnjim pitanjima umjetnosti, u našem slučaju; skulpture. Osim toga, radovi Dragane Sapanjoš tjeraju me na razmišljanje o pokušaju davanja odgovora ili pak postavljanja pitanja o tome što je umjetnost, kako se ona stvara i tko ju stvara. Odabirom kokice, umjetnica ujedno bira element čiji se oblik autogenerira kao posljedica zagrijavanja kukuruza, koji se pak, zauzvrat, autogenerira iz sjemena u klip, a pitanje pak, oblika koji se autokreira; je još uvijek jedno od središnjih pitanja umjetnosti s kojim se umjetnik kao stvaralac forme hvata ukoštac. Ovdje biramo, baš kao i kod mrtve prirode, da li nam se više sviđa košara s pravim voćem ili ona koju je naslikao Caravaggio, prava kokica ili kokica koju je isklesala Dragana. S druge strane, suočava se i s pitanjem vremena, obzirom da pravu kokicu pojedemo te ona nestaje, dok se kokica koju je napravio umjetnik ne jede jer je namijenjena vječnosti, baš kao beskraj i beskonačnost u pjesmi Gina Paolija. Međutim, spomenuli smo da su ironija, igra i zabava dodatni elementi koje umjetnik odvajkada upliće u igru. Tako je odabir kokice gotovo uvijek povezan s kontekstom proslave kao što je npr. rođendanska zabava a posebno je vezan uz kinematografsku dimenziju. Kad idemo u kino, pokraj blagajne se uvijek nalazi šank gdje se prodaju pića, slatkiši i kokice koji nas prate za vrijeme gledanja filma. Veliki pisac Priča o običnom ludilu Charles Bukowski, prilikom intervjua povodom filmskog uprizorenja njegovog romana, izjavio je da mu se kino sviđa jer tamo može sjediti, jesti kokice i piti Coca-Colu. No, ovakvo promišljanje Dragani Sapanjoš dolazi iz prošlih vremena, dok je živjela u Italiji, kad je nastalo njeno djelo PoMeCA (Park of Modern e Contemporary Art) 2005. godine, kad je napravila potpuno bijelu minijaturu zabavnog parka. Njegove su atrakcije izvedene od poznatih umjetničkih djela, poput panoramskog kotača u obliku minijature predimenzioniranog Duchampovog Kotača bicikla. Te su se atrakcije nalazile u maloj bijeloj kutiji, također bijele boje, veličine koja pruža mogućnost da se stavi preko ramena i ide okolo i prodaje, oponašajući prodavače napitaka i kokica koji su nekad kružili kino dvoranama.

Radilo se tada o statičnim minijaturama, za razliku od pravih mobilnih igara, dok se u ovoj izložbi umjetnica suočava i s pitanjem mobilnosti i tehnike, i to radom postavljenim u trećoj sobi gdje se na crnom postamentu nalazi aparat za kokice, dakle, tehnika i tehnologija. Međutim, ovdje aparat ne radi kokice, jer je ugašen u na dijelu gdje se generira plamen, a na njemu (plameniku) nalazi se lik čovječuljka koji se neprestano okreće, baš kao i svijet. Ovo nam biće kazuje da se nalazimo u već stvorenom svijetu, jednako kao što je kokica koja nastaje eksplozijom zrna kukuruza metafora Velikog praska svijeta kozmosa svemira u nastajanju. Taj je aparat povezan s crnom plinskom bocom iz koje, međutim, ne izlazi ni plin ni plamen, jer plina nema, uz očiglednu aluziju na energetsku krizu koja oko nas steže obruč u ovim ratnim vremenima. No, krenemo li od kraja izložbe prema njenom središtu, dakle, prema drugoj sobi, na zidu ćemo naći veliko stakleno zrno kukuruza. To je sjeme iz kojega se sve obnavlja, pa tako i izložba, koja je, kako smo već rekli, izložba vizualne umjetnosti. Naime, razlog odabira stakla kao materijala za realizaciju samog zrna, je taj što je upravo staklo materijal vida, gledanja, čija prozirnost omogučava pogled krozi i preko njega te time dopušta novu viziju; kroz ili iz nekog drugog punkta gledišta na metaforu sjemena umjetnosti u kojoj je sve ponovno zajedno, Back Together Again, iz kojega se i dalje obnavlja život i umjetnost.

Giacinto Di Pietrantonio

back to exhibitions