Renata Poljak – Na svijetu, na kraju, svi postajemo ljudi sa perajama i vodom koja nam izlazi iz ušiju, sluša nas i misli; Bože, ovi pojma nemaju

U subotu, 29. veljače 2025. u 19 sati, u Apoteci – prostoru za suvremenu umjetnost, održatće se otvorenje izložbe Na svijetu, na kraju, svi postajemo ljudi sa perajama i vodom koja nam izlazi iz ušiju, sluša nas i misli; Bože, ovi pojma nemaju, umjetnice Renate Poljak. Izložba ostaje otvorena do 03. svibnja 2025.

Sve može postojati

Po filteru sjećanja, tom nepouzdanom mehanizmu koji sve klasificira po subjektivnoj skali vrijednosti i važnosti, u opusu Renate Poljak pamtim: plavo mora i/ili neba, riječi i glas koji ih prenosi, zvučne zapise i glazbu i, nadasve, jasno i uporno komentiranje stvarnosti koju živimo. A sve zajedno i preciznije, kao emotivno proživljenu i iskrenu priču o sudbini jedinke u neprekidnom žrvnju društvenih previranja nad kojima nema i ne može imati nikakvu kontrolu ili, drugim riječima, nastojanje da za sebe i za sve druge i iz svog iskustva ovlada situacijom, preuzme kontrolu u svoje ruke i djeluje, mijenja, popravlja svijet oko sebe u neko bolje, humanije i pravednije mjesto. Trodijelni postav u Apoteci premijerno predstavlja novu grupu radova povezanih u figuru eterične, poetske izložbe. Prolog je poster, plavi ispis nebeskog prizora para lastavica u naznaci međusobne igre, difuzan i zamućen skalom uvećanja, slikarski u efektu. Možete ga ponijeti sa sobom i širiti područje izložbe u svoju sobu ili na bilo koje mjesto na kojem ga odložite, odbacite ili zaboravite da u nepredvidljivoj putanji kontakata dođe u ruke nekom drugom. S druge strane ovog pogleda u nebo, u stihovima je otisnut poetski ključ razumijevanja izložbe. Kratak je i aktivirajući iskaz Renatinog osobnog uvjerenja da svjetove začinjemo voljno u duhu, a čim ih oblikujemo riječima već su uvučeni u postojanje. U nastavku postava slijede riječi posložene u distopijske tekstualne vinjete na oba zida koridora koji vodi do kulminacije izložbe. Rečenice ocrtavaju anticipaciju drugačije stvarnosti, vodenog svijeta budućnosti koji će oblikovati neka nova ljudska bića, akvanaute potopljenog svijeta, možda i ljudskije od nas danas. Dramaturgija izložbe nas od ekologije duha naznačene na početku, preko vizije posljedica nečinjenja, u finalu dovodi do središnjeg rada izložbe, jednokanalne inačice posljednjeg multimedijskog rada, Renatine Pjesme za naše more, koju je u formatu trokanalne video projekcije s dodatnom kružnom projekcijom na podu, predstavila u Galeriji Bačva HDLU-a Zagreb krajem zime 2024. godine. Pjesme za naše more uključuju sve za umjetnicu karakteristične elemente. I plavetnilo mora i ambijentalnu glazba i glas, i životnu priču, ovaj put o dječaku koji se zalaže za očuvanje bioraznolikosti mora kao osnove ljudske egzistencije i partikularno identiteta naroda koji s njim postoji u suživotu. Kao i uvijek u njenom radu, nije riječ o fikciji već o priči iz života jer se životne sudbine ionako razvijaju u najčudnije pripovijesti. Dječak je Vanja Cetinić – Koća, zaneseni dvanaestogodišnji istraživač stanja lokalnog planktona i čistoće mora kao ishodišta svekolikog života na Zemlji. Staložen i posvećen, figurira kao metafora nade za budućnost koju će graditi neka promišljenija generacija. Dva su pomaka u Poljakinu radu evidentna. Na pozitivan način i vjerojatno zahvaljujući poboljšanju produkcijskih uvjeta, njen se multimedijalni rad u pozitivnom smislu spektakulizira. Zahtjevne vokalne dionice na stihove Monike Herceg izvodi regionalna pjevačka zvijezda Amira Medunjanin, a s njom u slobodnoj improvizaciji ambijentalnu zvučnu potku stvaraju eksperimentalni glazbenici Nenad i Alen Sinkauz. Drugi pomak je da se Renata Poljak sve učestalije s pozicije protagonistice svojih multimedijskih radova izmješta u poziciju redateljice. Svoj prepoznatljivi autorski kod, nadalje suvereno zadržava u lakoći pretapanja disparatnih dokumentarnih video zapisa dječaka, sesija glazbenika i mikroskopskog svijeta planktona, govornih i pjevanih partitura, povezujući ih koherentnu, a dinamičnu cjelinu s porukom o potrebi novog narativa o moru kao uvjetu opstanka ljudske civilizacije. I dok se vizualni jezik Renate Poljak medijski i produkcijski usložnjava, njegova sadržajna potka se u riječi i u slici sve više okreće poetskom izričaju o inherentnoj ljepoti stvarnosti unatoč referentnoj razini njene moralne, političke ili civilizacijske degradacije. U pogledu prezentacije, transpozicija iz više-kanalne u jedno-kanalnu instalaciju, nije umanjila dojmljivost i snagu Pjesme za naše more, a ono što se u tranziciji nužno izgubilo od ambijenta, preuzeo je i razvio postav u tri dionice prilagođen prostornoj dispoziciji Apoteke. Prva dionica je poster predstavljen kao interaktivna instalacija u metafori stvarnosti koja nestaje širenjem u vremenu i prostoru. Potom slijede tekstualne instalacije i završna video projekcija. Postav je brzi repetitorij raspona umjetnosti instalacije, ali s obzirom da je riječ o metodama koje je Renata Poljak u svom bogatom opusu već koristila, podsjetnik je i na njezin artikulirani izvedbeni vokabular kojim nas kontinuirano podsjeća da angažirana umjetnost može biti poetična i vizualno atraktivna bez da umanji svoju kritičku oštricu. Ako vodeći se mišlju da umjetnost ne može promijeniti svijet na sve pesimistično slegnemo ramenima, svakako se moramo složiti da umjetnost širi i obogaćuje stvarnost zamišljajući nove svjetove i načine na koje ih možemo doživjeti. Sad je povijesno već stvoren neiscrpan multiverse u kojem Renata Poljak kao jedna od graditeljica ima svoj sjajni planetarni sustav.

Tekst: Branko Franceschi

Renata Poljak rođena je 1974. u Splitu. Diplomirala u Splitu 1997. kao profesorica likovne kulture, postdiplomski studij završava na Likovnoj akademiji École Régionale des Beaux-Arts 1999. u Nantes-u, Francuska. Na ALU u Zagrebu završava diplomski studij kiparstva 2020. Poljak se u svom opusu najviše bavi filmom i video umjetnošću, te instalacijama, fotografijom, crtežima i tekstom. 2023/24 režira dugometražni dokumentrani film Šume, šume koji jedobio Human Rights nagradu na festivalu Slobodna Zona u Beogradu 2024, te je bio u prvih deset najboljih po odabiru publike ZgDoxa 2024. Poljak je dobitnica je ArtsLink stipendije za 2002. na San Francisco Art Institute (U.S.A), stipendije za boravak u MuseumQuartier, Beč 2004., Cite des Arts u Parisu 2007. i 2008, Art in General, New York 2008., nakon koje slijedi Skowhegan,rezidencijalni umjetnički program u državi Maine, 2009 u U.S.A. te ArtOmi u državi New York, USA 2010. godine te Residency Unlimited u New York-u 2011. 2013 Provodi 3 mjeseca na rezidecijalnom programu centru Recollet u Parizu. 2024 godine Poljak je rezidentica u sklopu Art Explora programa na Malti. U proljeće 2010. godine selekcija njenog filmskog opusa prikazana je u Centru Georges Pompidou u Parizu te istovremeno sudjeluje na Biennale of Contemporary Art de Rennes. U studenom 2010. selekcija njenih radova izložena je u Carusselu muzeja Louvre u Parisu u okviru Paris Photo 2010. Izbor njenih filmova samostalno izlaže u centru Palais de Tokyo 2012 u sklopu Festival d’Automne Pariz. Njezina samostalna izložba u galeriji Stephan Stoyanov u New Yorku uvrštena je od strane poznatog njujorškog tjednika The Village Voice u tri ponajbolje AV izložbe koje se mogu pogledati u New Yorku u siječnju 2013., dok je zapažena retrospektiva njezinih radova u studenom 2014. otvorena simultano u dvije galerije i art centra Optica i Occurrence u Montrealu, Kanada. 2017. Verlag für moderne Kunst iz Beča izdaje njenu umjetničku knjigu pod naslovom Don’t Turn Your Back On Me koja uključuje eseje Elisabeth Lebovici, Alaine Clair Feldman, Mladena Lucića i drugih. 2018. samostalna izložba pod nazivom Još jedan odlazak održava se u Salonu Muzeja suvremene umjetnosti u Beogradu te je njen rad jedan od jedanest izabranih iz više od 800 umjetnika za finalnu izložbu u Metroplitan Art Centru u Belfastu u sklopu MAC International Art Prize 2018. Tri godine za redom 2019., 2020., 2021. tri Renatina filma Još jedan odlazak, Porvenir i Split premijerno su prikazani na Oberhausen Film festivalu, Oberhausen, Njemačka. Dok je Porvenir dobitinik 5 nagrada na filmskim festivalima. Za ‘Kinoscope’ Lars Henrik Gass (director International Short Film Festival Oberhausen) uvrstio je “Porvenir” u Top 5 filmova za 2020. 2019. i 2021 sudjeluje na internacionalnim žiriranim izložbama Proyector 2021. u Madridu te na Ostrale Biennale u Dresdenu 2021. i 2023. i 2025.. Osvrt o samostalnoj izložbi Porvenir u Galeriji Kranjčar objavljen je u Art Forumu u rubrici Critics’ Picks.

Apoteku podržavaju: Ministarstvo kulture i medija RH, Zaklada Kultura nova, Grad Vodnjan,Istarska županija, TZ Vodnjan, Medea vina.

back to artists

04/02/2025

Dora Ramljak: Sensory Body

-

U subotu, 01. veljače 2025. u 19 sati, u Apoteci – prostoru za suvremenu umjetnost, održalo se otvorenje izložbe Sensory Body, mlade vizualne umjetnice i dizajnerice Dore Ramljak, a ostaje otvoreno do 01. ožujka 2025.
Rođena 2001. godine u Puli, Dora Ramljak je dizajnerica čiji rad spaja umjetnost, znanost i zajednice kako bi preispitala ustaljene sustave i približila znanje široj publici. Diplomirala je na Odsjeku za fotografiju Kraljevske akademije umjetnosti u Haagu, gdje je razvila interdisciplinarni pristup kombinirajući materijalna istraživanja, spekulativni dizajn i društvenu angažiranost. Njezin rad promiče ekološku, socijalnu i političku osviještenost, potičući dijalog i inkluzivnost kroz suradnje s institucijama i zajednicama.

Izložba istražuje granice tijela, prostora i senzorne percepcije, pozivajući na promišljanje o važnosti brige – individualne, kolektivne i nehijerarhijske. U središtu projekta nalazi se senzorna soba – alat osmišljen za osobe s neurodiverzitetom, kognitivnim poteškoćama i mentalnim izazovima. Senzorna soba inspirira se prirodnim oblicima, a njeni modularni i ručno izrađeni elementi, nastali u suradnji s lokalnim radionicama i pojedincima, mogu funkcionirati kao cjelina ili samostalno. Donosi dokumentaciju ovog suradničkog procesa, bilježeći trenutke zajedničkog stvaranja i naglašavajući razmjenu znanja, vještina i potreba. Fotografije otkrivaju delikatnost odnosa između materijala i ljudskog tijela, potičući sporiji, svjesniji tempo te dublju povezanost s okolinom.

Izložba se realizira u sklopu programske jedinice Otvoreni termin 2024, otvorenog javnog poziva za izlaganje, kojeg Apoteka provodi u želji za stvaranjem novih mogućnosti za izlaganje, realizacijom programa, otvorenog za različite umjetničke medije, pozicije i prakse. Otvoreni termin usmjeren je svim zainteresiranim umjetnicima i kustosima, povjesničarima umjetnosti, posebno mlađoj generaciji i lokalnim umjetnicima, te studentima likovnih akademija, kako bi u okviru programa Apoteke mogli upoznati, pratiti i javno predstaviti njihov rad. Ovom gestom Apoteka želi postati otvoreni prostor i pružiti podršku mladim umjetnicima za izlaganje te produkciju rada i izložbe. Na taj se način umjetnicima, umjetničkim projektima i ostalim sudionicima omogućava i osigurava u nedostatku financijskih i prostornih uvjeta adekvatna financijska i tehnička podrška.

Apoteku podržavaju: Ministarstvo kulture i medija RH, Zaklada Kultura nova, Grad Vodnjan,
Istarska županija, TZ Vodnjan, Medea vina.

back to exhibitions

Mladen Stilinović – BOL

U subotu, 07. rujna 2024. u 20 sati, u Apoteci – prostoru za suvremenu umjetnost održat će se otvorenje izložbe MLADENA STILINOVIĆA ”BOL”, a ostaje otvorena do 12. listopada 2024. U hrvatskom standardnom jeziku razlikuju se imenica bol muškog roda i ona ženskog roda. Kad u muškom označava osjet tjelesne patnje i trpljenja, a u ženskom osjećaj duhovne patnje i trpljenja. Iako je prošlo više od 10 godina i dalje se sjećam trenutka kad nas je profesorica morfologije učila ovoj distinkciji te svog instinktivnog čuđenja. Tada, još plaha i mlada, moje preispitivanje autoriteta bilo je tiho, no ta je informacija obilježila začetak osobnog odnosa i razumijevanja ideološke podloge jezika. Par godina kasnije, upoznajem Stileta u njegovoj posljednjoj godini života kako stoički podnaša bol (m.r.), a uronjavanjem u njegov rad, biblioteku i prostor, upoznajem i njegovo iskustvo boli (ž.r.).

Iako prisutna i u Mladenovim najranijim radovima (njegovoj poeziji i eksperimentalnom filmu), on temu boli eksplicitno otvara 1970-ih radom Igra Bol. Na svako od 6 polja bijele kockice rukom ispisuje bol te poziva na sedmominutnu igru s vlastitim strpljenjem i pomirenosti s neizbježnim i jednakim ishodom svakog bacanja kockice. Nastavlja u umjetničkim knjižicama u kojima ispisuje dane u tjednu na stranice ili brojeve koje izjednačava s boli, a taj postupak kruni ”redakcijom” Oksfordskog rječnika engleskog jezika (Dictionary – Pain, 2003) u kojem na 523 stranica značenje svake riječi prekriva bjelinom te stvara odsustvo kako bi ju zamijenio riječju – pain. Jer kao što Stile i sam kaže – ponavljanjem ne vježbaš samo ponavljati, već i zaboraviti.

Razmišljajući o boli, on je svoje intimno iskustvo boli, tišine, odsustva i samoće vidio u bijeloj boji. Početkom devedesetih, noseći se s posebnim iskustvom zanijemjele boli i nemoći, producira seriju bijelih radova u kojima svakodnevne objekte prekriva bijelom bojom, bojom zidova koja stvari čini nevidljivima unatoč njihovoj prisutnosti. Prostor obljepljuje praznim papirima i stvara odsustvo informacija. Bavi se nulama kojima dodaje i oduzima nule. Ništa multiplicira i dijeli kako bi se opet svelo na svoju esenciju – nematerijalnost. tišinu. bol.

A polazište boli? Temeljni je konflikt ideološki. Jezični. Početak iskustva – kokoš ili jaje, papir ili novac, sve počinje s jezikom. Pojam bol si naučio s jezikom, kaže L. Wittgenstein, no ona nije u jeziku. Jezik boli. 4 Isključivost postojanja unutar ograničenog sustava stvara elementaran osjećaj bezizlaznosti i bespomoćnosti. Stile kamen omotava u papir s ispisanim stihom Mandeljštamove pjesme u preplitanju težine i lakoće. Pjesnikovo lakše je kamen podići nego ime ti izgovoriti pomalo podsjeća na onu jezičnu razdiobu te pita koja je nemoć teža – ona koja nam ne omogućava slobodu duha i misli ili ona koja nam sužava slobodu kretanja?

Branka Stipančić u vodnjanskoj Apoteci kurira malenu “biblioteku” Mladenovih boli. Na police smješta njegove knjige: Janje moje malo, Oduzimanje nula, I have no time. Iznad polica smješta Stiletove foto serije i knjige, njegov reprezentativan Artist at work i Odnos noga kruh. U ladice u kojima su se nekad skladištili lijekovi pohranjuje fragmente Stiletovih misli i ideja te citate koje je volio, s namjerom da iz njih gotovo čujemo njegov glas. U prvoj nas prostoriji suočava s nemoći na svakom kutku, ona je jasno pred nama, no i skrivena u malim, nepravilnim zakutcima. Publika postaje sudionik, ako se na to, naravno, odvaži, jer tko zna što se može otkriti kad se upusti u otvaranje ladica boli? Proces je i dodatno egzaltiran ogledalima koja nude mogućnost dodatnog obračunavanja sa sobom u tom istraživanju. Dubljim ulaskom u prostor, dobivamo maleni trenutak za predah do posljednje prostorije, gdje smo obračunati i okruženi surovosti boli. Iako se pronalazimo u sličnom procesu čitanja, kao što je to slučaj s knjižicom I have no time, ovdje nam Dictionary – Pain ostavlja dodatan prostor za intimno iskustvo i promišljanje vlastitog odnosa s boli.

Branka izložbom Mladen Stilinović – Bol poetično povezuje prostore boli. Prostor bivše apoteke, iako snažno obilježen konceptom boli, predstavlja i maleno utočište od nje. Trudi se ponuditi rješenja. Sličan postupak možemo vidjeti i u Stiletovom radu, bogatom sjecištu filozofske misli, poetskog nasljeđa i njegovog intimnog iskustva koje sve te segmente povezuje i oblikuje. Razumjevši suštinu ljudskog iskustva i njezine nemoći, on se boli ne suprotstavlja agresivno, previše svjestan apsurda takve borbe, već prihvaća bezizlaznost ljudskog iskustva te se posvećuje njezinoj antitezi koja nije ugoda, užitak ili lakoća. Antiteza boli je sloboda, ideal ljudskog duha lišen hladne i željezne sustavnosti gramatike, nazivlja i definicija. Vrijednosti i tržišta. Svrhovitosti.

Tekst: Sabina Softić
Kustosica: Branka Stipančić

Mladen Stilinović (rođen u Beogradu 1947. – preminuo u Puli 2016.). Od 1969. do 1977. radio je s
eksperimentalnim filmom. Bio je član Grupe šestorice umjetnika u Zagrebu (1975. – 1979.). Vodio je Galeriju PM u Zagrebu (1982. – 1991.). Njegovi radovi uključuju kolaže, fotografije, umjetničke knjige, slike, instalacije, akcije, filmove i video.
Samostalne izložbe: Galerija Nova (Zagreb, 1976.), Muzej suvremene umjetnosti (Zagreb, 2003.), Galerija ŠKUC (Ljubljana, 2005.), Kunstverein (Graz, 2006.), Platform Garanti (Istanbul, 2007.), Vanabbe Museum (Eindhoven, 2008.), Centar za suvremenu umjetnost (Glasgow, 2008.), Galerija u Taxis Palaisu (Innsbruck, 2008.), Index Gallery (Stockholm, 2009.), VOX (Montreal, 2010.), E-flux (New York, 2010.), Muzej moderne umjetnosti (Varšava, 2010.), Sing!, Muzej Ludwig (Budimpešta, 2011.), Zero for Conduct, Muzej suvremene umjetnosti (Zagreb, 2012. – 2013.), 1 + 2 =, MuAC (Mexico City, 2015.), On Work, Academia Moderna (Zagreb, 2018.), Smiles, Galerie Martin Janda (Beč, 2019.), Primer 1, 2, 3, Galerie Frank Elbaz (Pariz, 2019.), Mladen Stilinović: Ako nemaju kruha, neka jedu kolače, Hunt Kastner (Prag, 2020.), Mladen Stilinović: Portret umjetnika kao mladića „Filmovi, fotografije i kolaži“ 1973. – 1978. (Bratislava, 2021.), Word Images: Mangelos – Mladen Stilinović, 1MIRA Madrid (Madrid, 2021.), Mladen Stilinović: Crveno – Rozo: Refleksija o boji, Galerija Nova (Zagreb, 2022.), Mladen Stilinović: Jer sam mogao, Galerija Prozori (Zagreb, 2022.), Nezamjenjivi čovjek – Uvjeti kreativnosti u doba AI, Louisiana Museum of Modern Art (Kopenhagen, 2024.), itd.
Grupne izložbe: Biennale de Paris (1977.), Works and Words, De Appel (Amsterdam, 1979.), Sydney Biennale (1992./93.), After the Wall, Moderna Museet (Stockholm, 1999.), Aspekte / Positionen, Muzej moderne umjetnosti SLW (Beč, 1999.), In den Schluchten des Balkan, Kunsthalle Fridericianum (Kassel, 2003.), 50. Bijenale u Veneciji (2003.), Sydney Biennale (2006.), Documenta 12, Kassel (2007.), Istanbul Biennale (2009.), Promises of the Past, Centre Pompidou (Pariz, 2010.), Ostalgia, New Museum of Contemporary Art (New York, 2011.), Carnegie International, Pittsburgh (2013.), Personal Cuts, Carré d’Art Muséee d’Art Contemporain, Nîmes (2014.), 57. Bijenale u Veneciji (2017.), My Sweet Little Lamb (Everything We See Could Also Be Otherwise), The Showroom (London, 2017.), Left Performance Histories, nGbK (Berlin, 2018.), Hello World – Revisions of a Collection: Sites of Sustainability – Pavilions, Manifestos and Crypts, Hamburger Bahnhof (Berlin, 2018.), … of bread, wine, cars, security and peace, Kunsthalle (Beč, 2020.), Amuse-bouche. The Taste of Art, Museum Tinguely (Basel, 2020.), After the Wall, MoMA (New York, 2020.), Enjoy, MUMOK (Beč, 2021.), How Sleep the Brave, Nest Gallery (Den Haag, 2022.), From Scratch (New York, 2022.), I am only the housekeeper, but I don’t know…, Plečnikova hiša (Ljubljana, 2022.), The Act of Seeing that Unfolds, Colección Susana y Ricardo Steinbruch, Museo Reina Sofia (Madrid, 2022.), The Irreplaceable Human – Conditions of Creativity in
the Age of AI, Louisiana Museum of Modern Art (Kopenhagen, 2024.), itd.

Podrška: Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Zaklada Kultura nova, Grad
Vodnjan, Istarska županija, TZ Vodnjan, Medea vina.

back to artists

26/07/2024

Viktor Popović – Bez naslova (Arhiv apoteka)

-

27. srpnja – 30. kolovoza 2024.

U subotu, 27. srpnja 2024. u 20 sati, u Apoteci – prostoru za suvremenu umjetnost održat će se otvorenje izložbe VIKTOR POPOVIĆ: “BEZ NAZIVA (ARHIV APOTEKA)”. Prostor napuštene ljekarne – danas prostor za suvremenu umjetnost Apoteka – inicijalna je koordinata umjetničke intervencije. Izložba ostaje otvorena do 30. kolovoza 2024.

Prostor napuštene ljekarne u staroj jezgri Vodnjana – danas prostor za suvremenu umjetnost Apoteka – inicijalna je koordinata umjetničke intervencije Viktora Popovića. Važno je naglasiti fizičku specifikaciju mjesta iako se umjetnik njome u radu ponajmanje bavi i zapravo ga više zanima zorna konstrukcija vlastitog doživljaja prostora nadopunjenog komplementarnim istraživanjem njegova iščezlog sadržaja. Sam po sebi, taj prostor nosi fizički testament svoje negdašnje funkcije, zanimljiv bijeli apotekarski mobilijar, ispražnjen od sadržaja. Naime, u ostakljenim dijelovima ormara, kao i njegovim zatvorenim ladicama, više se ne nalaze karakteristične keramičke ili staklene apotekarske stojnice, mjerni ili kakvi drugi uređaji, specijalističke knjige i ostalo. Ipak, njih se prostor nesumnjivo sjeća. Čini se da je upravo fokus na takvo fantomsko prisuće važna komponenta umjetnikovog vodnjanskog rada. Pitanje arhiva i osobnog čitanja njegova sadržaja odavna je već dio metodologije umjetničkog istraživanja Viktora Popovića, pri čemu umjetnik propituje pojavu i značenje nekog povijesnog mjesta ili dokumenta u zbilji suvremenog trenutka i interesa.

Photo: Viktor Popović

Popović pristupa arhivu kao aktivnoj materiji, okidaču propitivanja različitih problematika, što bi ovdje u vrlo širokom smislu bio koncept zdravlja i higijene u moderno doba. Ovo novo specifično istraživanje ljekarničke povijesti – i manjak inventara vodnjanske stare apoteke – umjetnika je dovelo u Povijesni i pomorski muzej Istre u gradu Puli gdje u stalnom muzejskom postavu zatiče cjelokupni inventar apoteke Carsko-kraljevske Mornaričke bolnice (namještaj, stojnice, knjige i ostalo), zaštićen i muzealiziran još od početka 1990-ih godina. Od cijelog inventara on odabire dvadeset najzanimljivijih apotekarskih stojnica, fotografira ih te tehnikom sitotiska otiskuje na crne grafičke listove. Već u nekoliko posljednjih svojih izložbenih nastupa, Viktor pokazuje specifikum svoga grafičkog eksperimenta. Naime, on kao pigment rabi materijal koji nosi neposrednu referencu na prostor ili motiv koji obrađuje. Dosad je to uglavnom bila prašina prikupljena na mjestima izlaganja iz koje bi, potom, ekstrahirao pigment koji upotrebljava kod otiska. Sada je to prah djelatnih tvari koje se koriste u proizvodnji lijekova, a koje čine temeljnu „boju“ za prikaz apotekarskih posuda u kojima su nekoć stajale izolirane biljne supstance označene preciznim naslovima i podacima o obradi.

Nadalje, kroz niz vlastitih fotografskih snimaka u lightboxovima Viktor interpretira višeslojnost prostora same apoteke. Na njima dominiraju fragmenti umjetnikova pogleda, mjestimice usložnjeni višekratnim refleksijama. Poradi usredotočenosti na prazninu i vremensku patinu, umjetnik stari apotekarski prostor zagrće ozračjem metafizičnosti te nam svojom minuciozno dorađenom estetikom pripovijeda o onome što je onkraj osjetilnog iskustva. Taj je dojam podjednako prisutan, kako u jasnim siluetama fotografija u svjetlosnim kutijama, tako i u prozračnoj teksturi grafičkih otisaka fantomskoga apotekarskog posuđa.

Viktor Popović je umjetnik koji živi i radi u Splitu. U svojim instalacijama i objektima često koristi pronađene predmete, arhivsku građu i sirove industrijske materijale pritom istražujući odnos umjetničkog djela i publike, te povijesnog i fizičkog konteksta izložbenog prostora. U recentnim radovima istražuje modernističko nasljeđe Hrvatske iz socijalističkog razdoblja, te se fokusira na rekontekstualizaciju arhitekture iz 1960-ih i 1970-ih godina. Popović je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i izlagao je u mnogim galerijama, muzejima kao i u alternativnim izložbenim prostorima u Europi i SAD-u. Dobitnik je više uglednih stipendija i nagrada a njegovi radovi nalaze se u kolekcijama značajnijih javnih institucija u Hrvatskoj, uključujući Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, Galeriju umjetnina u Splitu i Galeriju umjetnina u Zadru. Osim vlastite umjetničke prakse, Popović predaje kolegije slikarstva i crtanja na Slikarskom odsjeku Umjetničke akademije u Splitu, gdje 2018. godine promaknut u trajno zvanje redovitog profesora.

Photo: Darko Škrobonja

back to exhibitions

10/07/2024

Cinemaniac 2024. – Misliti film / Think film

-

Stéphan Crasneanscki: Ono što ostavljamo za sobom – Iz arhiva Jean-Luca Godarda / What We Leave Behind – From the Archives of Jean-Luc Godard

Otvorenje / Opening 12.07.2024., Galerija Novo (Laginjina ulica 7, Pula)

U petak, 12. srpnja 2024. u 20 sati, u Galeriji Novo održat će se otvorenje izložbe Cinemaniac 2024. – Misliti film, Stéphan Crasneanscki: Ono što ostavljamo za sobom – Iz arhiva Jean-Luca Godarda. Nakon premijernog predstavljanja u MMSU – Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, te izložbe u Apoteci – prostor za suvremenu umjetnost, izložba se nastavlja u Galeriji Novo u sklopu Cinemanica 2024. – Milsiti film, a ostaje otvorena do 21. srpnja 2024.

Cinemaniac – Misliti film na Pulskom filmskom festivalu novo je mjesto izlaganja nadopunjene i proširene izložbe višemedijskog umjetnika Stéphana Crasneansckog nakon razotkrivanja Godardovih kutija, izložbom koja je započela u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.

Izložba okuplja seriju fotografija koje uokviruju knjige, kolaže, filmske i video arhivalije iz osobnog arhiva antologijskog redatelja, uz predstavljanje foto-knjige Ono što ostavljamo za sobom, te istoimenog filmskog djela, u dijalogu s video radom Četiri kardinalna vremena. Naslov knjige, videa i zvučne kompozicije Ono što ostavljamo za sobom | Iz arhiva Jean-Luca Godarda slijedi tragove rizomatskih međuprostora umjetničko-kustoskog istraživanja Stéphana Crasneansckog i njegova eksperimentalnog Soundwalk Collective nakon što ga je 2014. Godardov snimatelj zvuka François Musy uveo u nepregledno čuvalište Godardova filmskog stoljeća, smješteno u francuskom Cantalu. Beskrajne serije kartonskih kutija klasificirao je i zapakirao sam Godard, bez naziva i bez brojeva. Kutije je rastvorio Crasneanscki transparencijama i sjenovitim zrcaljenjima teksta, slojevitim pretapanjima i višestrukim ekspozicijama, izrezivanjem i paranjem nađenih slika. To je sfinga nepomične fotografije, pisao je Serge Daney o Godardovim zaustavljenim slikama. Rastvorene klapne dupkom punih kartonskih kutija otkrivaju gornje slojeve gustih naslovnica knjiga, bilježaka, izrezaka, kutije filmskih rola, videokazeta, magnetofonskih vrpci, kutije spisa i skica, transparencija i kolaža, fotografija i mapa, blago artefakata koji su bili materijali filmskih (pri)povijesti poslije filma. Godardove sfinge supostavljaju kolažne transparencije povijesti filma i povijesti umjetnosti, od Goyine Gole Maje (La maja desnuda), do Georgesa de la Toura, premontirane mizanscene Botticellijeve obrade Apelove Klevete (Calunnia), ili Munchova crteža. Stéphan Crasneanscki je francuski multidisciplinarni umjetnik, razvijajući konceptualne, transnacionalne, izvedbene, diskurzivne umjetničke prakse u različitim medijima – od umjetničkih instalacija, plesa, glazbe i filma do knjiga, analognih i digitalnih nosača zvuka. Među suradnicima bili su: Patti Smith, Abel Ferrara, Jean-Luc Godard, Jean-Luc Nancy, Charlotte Gainsbourg, Nan Goldin, Willem Dafoe, Wim Wenders, Jean Nouvel, Isabelle Adjani, Catherine Deneuve, Isabelle Huppert. Izlagao je u međunarodni institucijama poput Opéra de Lyon, KW Institute of Contemporary Art, Barbican Centre, Berghain, Centre Georges Pompidou, MUDAM, MuCEM, Museo Madre, New Museum, Palazzo Reale Milan, documenta14 u Ateni i Kasselu, Manifesta 12 Palermo i dr.

Kustosice: Tanja Vrvilo, Branka Benčić
Realizirano u suradnji: Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka i Filmskih mutacija:
Festivala nevidljivog filma – EVIDENCIJE (Film-protufilm)
Partneri: Pula Film Festival, Soundwalk Collective, Studio Naegeli, Udruga Metamedij
Organizacija: Apoteka – Prostor za suvremenu umjetnost, Udruga Metamedij
Podrška: Grad Pula, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Hrvatski audiovizualni
centar, Zaklada Kultura nova, Istarska županija.

back to exhibitions

29/05/2024

Julije Knifer / Tomo Savić-Gecan: Bez naziva / Untitled / Senza titolo

-

01-06-2024 – 13-07-2024

Postponing time and place is the fundamental theme of the exhibition Untitled… by Julije Knifer and Tomo Savić-Gecan. Although generationally almost half a century apart, both find the starting point of their artistic activity in absurdity and void, as well as in the freedom defined by the infinity of temporal and spatial duration. They are objective, precise and consistent in the minimalist visual expression, but every work entails complex preparations and duration of the execution. Apoteka is presenting their third joint exhibition. The first was curated by Miško Šuvaković at Ješa Denegri’s initiative at HDLU in Zagreb, early in 2005, soon after Knifer’s departure. Savić-Gecan, Knifer and Goran Petercol exhibited at the Galženica Gallery in Velika Gorica in 2022 on the topic of void. At previous exhibitions, Gecan’s object directly obstructed the view of Knifer’s paintings or followed up on his work distantly. Gecan’s every piece is accompanied by a statement which is an integral part of the work.

In Apoteka, Tomo Savić-Gecan directly intervenes into Knifer’s work. Gecan’s work is based on the data he received for the needs of representing the Croatian pavilion at the Venice Biennale 2022. Exactly two years later, using the same data, a new algorithm was made; in Vodnjan it will define the pace of the changes, the arrangement and number of Julije Knifer’s works in Apoteka’s gallery space. Over the course of one month of the exhibition’s duration, the arrangement of Knifer’s works, whose number will also vary, will change. A total of twelve drawings will be exhibited. The changes in the set-up will be announced on Apoteka’s website. The starting point of the Vodnjan work is the same as the one in Venice two years ago. In executing the series of drawings in an A4 format mathematical notebook, Knifer uses classical materials and means, while Gecan for his works uses technological tools and AI. However, both focus on calculations and postponement, making time the subject of their expression.

In 1988 in Tübingen, Knifer used pen and paper to draw the outlines of a model for his future paintings. A year later, with a remark of the time and place of the making, he upgraded the ‘sketches’ by shading, which then no longer serve just as models, but become a work in their own right. He on occasions even draws more works on the same piece of paper. The artist returns to these works once again, marking the exact date and time of transferral to the canvases.

In the case of these two artists, postponement means the deferment of the end and the transferral of action through time, by no means the deferment of the action itself. In his journal from 1986, Knifer writes about work on graffiti, and his multiply repeated idea is applicable to other areas of his work: “I began working. Finishing a drawing is not my goal. Sounds absurd, because simply these drawings cannot be finished.”

Although both Knifer and Gecan are reserved in visual expression, this is a very dynamic project addressing seemingly marginal, but in fact very significant segment of their activity, a specific treatment of time.

Ana Knifer

“During the exhibition ‘Untitled’ at Vodnjan’s Apoteka, in 2024, the work process data results “Untitled (Croatian Pavilion) 2022” will affect the set-up of Julije Knifer’s works, including the time of change, the number of exhibited works, the choice of works and their arrangement.”

Tomo Savić-Gecan, Untitled 2024

Julije Knifer was born in Osijek, Croatia in 1924 and died in Paris in 2004. His work was focused over the exploration of a single form-the meander which started in the late 1950’ and later developed into the single central point of his artistic production. He was a member of Croatian artistic collective Gorgona. Knifer represented Croatia in the 1976. and 2001. Venice Biennale, and, in 2014, the Museum of Contemporary Art in Zagreb mounted a major retrospective exhibition of his work. He has exhibited at the Centre Pompidou, Paris; MAMCO (Musée d’art moderne et contemporain) in Geneva and the Museum of Contemporary Art, Sydney. His works are in numerous private and public collections around the world, including the Museum of Modern Art, New York; the Tate, London; the Centre Pompidou, Paris and the National Gallery, Berlin.

Tomo Savić-Gecan was born in 1967 in Zagreb and lives and works in Amsterdam. He studied at the School of Applied Arts in Zagreb and the Academies of Fine Arts in Venice and Milan, followed by postgraduate studies at Ateliers Arnhem, the Netherlands. In 2020 he was the subject of career-spanning retrospective at the Museum of Contemporary Art, Zagreb. Solo shows have taken place at the Museum of Modern and Contemporary Art, Rijeka (2017); Zuidplein, Amsterdam, and Van Abbemuse- um, Eindhoven, the Netherlands (2016); Jeu de Paume, Paris, and Bergen Kunsthall, Norway (2010); Etablissement d’en face, Brussels (2005); De Loge, Haarlem, the Netherlands (2000); Gallery PM, Zagreb (1998); Kapelica Gallery, Ljubljana (1994); and Gallery SC, Zagreb (1994), among others. Selected group exhibitions have taken place at Kunsthalle Basel, Switzerland (2017); Witte de With Center for Contemporary Art, Rotterdam, the Netherlands (2011); the Museum of Contemporary Art, Zagreb (2011); Apex Art, New York (2007); De Appel, Amsterdam (2006); MoMA PS1, New York (2004); Fridericianum, Kassel, Germany (2003); Arti & Amicitiae, Amsterdam (2002); National Gallery of Art, Tirana, Albania (2002); and Kunsthalle Exnergasse, Vienna (2001). He has participated in major perennial exhibitions, including the Sculpture Garden Biennale Geneva (2020), the Taipei Biennial (2012), the 51st Venice Biennale of Art (2005), and Manifesta, Ljubljana (2000), and various artist residencies, including Art Explora, Paris (2021); Accelerate Croatia with Arts, CERN, Geneva (2017); 1646 Experimental Art Space, The Hague (2012); and PS1, New York (2004).

Drawing: Julije Knifer, Bez naziva 1988-90
Technical production lead: Ela Đimoti
Thank you: Martijntje Hallmann, Tomislav Pokrajčić

Supported by Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Zaklada Kultura nova, Grad Vodnjan – Dignano, Istarska županija – Regione Istriana, TZ Vodnjan – Dignano, Medea vina.

back to exhibitions

22/03/2024

STÉPHAN CRASNEANSCKI: LE SCATOLE DI GODARD

30/03/2024 - 04/05/2024

Filmske mutacije e Apoteka – Spazio per l’arte contemporanea inaugurano la seconda parte della trilogia espositiva dell’artista multimediale Stéphan Crasneanski – LE SCATOLE DI GODARD, composta da fotografie di libri, collage, film e video estratti dall’archivio personale di Godard, con la presentazione del foto-libro What We Leave Behind | Dall’archivio di Jean-Luc Godard. Stéphan Crasneanscki reclama e riattiva artisticamente il museo personale del secolo del cinema di Godard come un caso studio di autoarchiviazione cinematografica radicale ripetendo numerosi tagli e reinquadramenti.

Il titolo del libro e della composizione sonora What We Leave Behind | Dall’archivio di Jean-Luc Godard, segue le tracce dei rizomatici spazi intermedi della ricerca artistico-curatoriale di Stéphane Crasneansky e del suo collettivo sperimentale Soundwalk Collective, intrapresa dopo essere stato introdotto nel 2014 nel vasto archivio di Godard, situato a Cantal, in Francia, da parte del fonico di Godard, François Musy. Serie infinite di scatole di cartone furono classificate e imballate dallo stesso Godard, senza denominazioni e senza numeri. Le scatole sono state aperte da Crasneanscki per un cine-occhio – fotograficamente remedializzato – segnato da una pedagogia di stampo godardiano che teorizza e terrorizza con dispiegamenti vertiginosi, interframe e sovrapposizioni, trasparenze e rispecchiamenti oscuri del testo, fusioni di strati ed esposizioni multiple, tagli e strappi di immagini trovate. Questa è la sfinge della fotografia imobilizzata, scriveva Serge Daney a proposito delle immagini ferme di Godard.

Ci troviamo di fronte a cornici delle sfingi di Godard, dietro i vetri museali nelle fotografie di Stéphan Crasneanscki. Alcune pongono solo 2 o 3 domande, cinematografiche o erotiche, ma la maggior parte imobilizza lo sguardo dello spettatore alleviando il desiderio di ingrandire le ombre delle immagini strappate. Assistiamo qui a pratiche di rallentamento, di addensamento, di simultaneità di sfogliamento di un falso raccordo fino all’embrione pittorico. Alle sfingi di Godard si contrappongono le trasparenze de La maja desnuda di Goya, la doppia estasi de La morte di Lucrezia di Guido Cagnacci, la cornice interventistica de La Speranza di Pierre Puvis de Charannes, La Maddalena penitente disincarnata di Georges de la Tour, la messa in scena rimontata del trattamento della Calunnia di Botticelli, lo strato inferiore de La morte e la donna di Munch. Sotto il testo di vetro, la mise-en-abîme fotografica attende l’ingrandimento attraverso gli occhi dello spettatore.

La divisione delle funzioni. Radio-orecchio: ascolto-montaggio! Lo sguardo-montaggio vede il cine-occhio! – ricorda Dziga Vertov nel manifesto Kinoki, estratto da una delle foto-scatole. Mentre il radio-orecchio di Stéphane Crasneansky ricercava il suono senza immagine situato nella collezione di registrazioni sonore mai utilizzate da Godard, prima e dopo lo scatto, il suo foto-occhio ha catturato delle fotografie d’archivio in 43 scatole immagazzinate. E poi, pure un’immagine in movimento per un suono registrato – il film. I lembi aperti di scatole di cartone rivelano gli strati superiori di fitte copertine di libri, appunti, ritagli, scatole di rullini, videocassette, nastri, scatole di fascicoli e bozze, diapositive e collage, fotografie e mappe, un tesoro di artefatti che erano i materiali della storia e del racconto cinematografico dopo il film.

La terza funzione. Il foto-libro – sfogliare come montaggio! Il foto-libro What We Leave Behind | Dall’archivio di Jean-Luc Godard rivela quattro serie di fotografie precisamente strutturate: SCATOLE – COLLAGE – NATURA MORTA – APPUNTI. Stéphan Crasneanscki e Abel Ferrara discutono tra le SCATOLE e i COLLAGE, mentre tra i COLLAGE e la NATURA MORTA leggiamo il saggio di Antoine de Baecque – L’inventario Godard: Come lui organizza la sua biblioteca. Il libro si apre con il prologo poetico The Hesitating Teacher (Il maestro esitante) di Patti Smith. Il libro artistico composto da foto-archivi è stato progettato da Tony Cederteg in accordo con la politica godardiana del confezionamento aperto. Il libro offre uno sguardo all’omonima mostra tenutasi a Parigi nel 2016, dove Crasneanscki ha esposto 164 fotografie provenienti da uno strato d’archivio di Godard ancora da scoprire. Godard non ha imballato tutti i tempi. Il tempo cinematografico dal 1980 al 2000 è conservato nelle scatole di Godard.

Le scatole non proteggono nello spazio ma rinviano nel tempo, scriveva Roland Barthes ne L’impero dei segni, a proposito dell’arte giapponese del confezionamento. Una delle trasparenze di Godard nel foto-libro di Stéphan Crasneanscki, accanto a pagina 115, è una piccola immagine in giallo e nero strappata da L’impero dei sensi di Oshima. Nella profondità del quadrato si riflette la rotazione del testo, in alto c’è il titolo L’Empire des sens in francese e l’iscrizione fisarmonica, scritta a mano, mentre in basso, sul lato destro del foglio, galleggia un taglio pizzicato. La vita dell’archivio di Stéphan Crasneansky per i tempi rinviati delle scatole di Godard.

Tanja Vrvilo

Curatrici: Tanja Vrvilo, Branka Benčić

Produzione : Film-protufilm (Zagreb), Apoteka – prostor za suvremenu umjetnost (Vodnjan)
Partner: Studio Naegeli (Gstaad)
Supporto curatoriale: Anna Högl (Studio Naegeli)
In collaborazione con: Simone Merli, Douglas Pisterman – Soundwalk Collective, Christian Högl – Studio Naegeli, Tony Cederteg – Libraryman
Testi, appunti, traduzioni: Stéphan Crasneanscki, Patti Smith, Antoine de Baecque, Marina Schumann, Tanja Vrvilo
Trasporto: Tomislav Crnković (Panda Wheels)

Il programma si svolge nell’ambito di FILMSKE MUTACIJE – EVIDENZE, un progetto a lungo termine condotto dall’organizzazione artistica Film-protufilm sulla politica della curatela cinematografica e le modalità di trasmissione del dispositivo cinematografico nell’era digitale, a cura di Tanja Vrvilo.

Supporto: Hrvatski audiovizualni centar, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Zaklada Kultura nova, Grad Zagreb – Gradski ured za kulturu i civilno društvo, Language Barrier Productions, Grad Vodnjan, Istarska županija, TZ Vodnjan.

Fotografie, composizione sonora e libro per gentile concessione di: Stéphan Crasneanscki, Soundwalk Collective, Libraryman, Studio Naegeli.

Stéphan Crasneanscki è un artista multidisciplinare francese che vive e lavora a New York. Nel 2000 ha fondato Soundwalk Collective, una piattaforma del suono contemporaneo dove lavora con il produttore e artista sonoro Simone Merli e con un grande gruppo di artisti e musicisti su progetti a lungo termine che vengono registrati in luoghi specifici sviluppando pratiche artistiche discorsive concettuali, transnazionali e performative in diversi media: installazioni artistiche, danza, musica, film, libri, portanti sonori analogici e digitali. Il loro approccio alla composizione combina l’antropologia, l’etnografia, la narrativa non lineare, la psicogeografia, la politica del paesaggio e l’esplorazione dei metodi di registrazione e editing del suono. Tra i collaboratori figurano: Patti Smith, Abel Ferrara, Jean-Luc Godard, Jean-Luc Nancy, Sasha Waltz, Charlotte Gainsbourg, Jesse Paris Smith, Mulatu Astatke, Nan Goldin, H.E. Hussain Al Jassmi, Willem Dafoe, Zhou Dongyu, Nina Kraviz, Wim Wenders, Jean Nouvel, Isabelle Adjani, Elodie Bouchez, Laetitia Casta, Catherine Deneuve, Isabelle Huppert, Isild Le Besco, Anna Mouglalis, Charlotte Rampling. Alcuni spazi espositivi e performativi: Opéra de Lyon, CTM Festival, KW Institute of Contemporary Art, Barbican Centre, Berghain, Centre Georges Pompidou, Florence Gould Hall, Mobile Art by Zaha Hadid Hong Kong, MUDAM, MuCEM, Museo Madre, National Museum Singapore , New Museum, Palazzo Reale Milano, La Triennale, Radialsystem V, documenta14 ad Atene e Kassel, Funkhaus Berlino, Manifesta 12 Palermo e altri.

soundwalkcollective.com
libraryman.se/stephan-crasneanscki-what-we-leave-behind/
filmskemutacije.com

back to exhibitions