U subotu, 29. veljače 2025. u 19 sati, u Apoteci – prostoru za suvremenu umjetnost, održatće se otvorenje izložbe Na svijetu, na kraju, svi postajemo ljudi sa perajama i vodom koja nam izlazi iz ušiju, sluša nas i misli; Bože, ovi pojma nemaju, umjetnice Renate Poljak. Izložba ostaje otvorena do 03. svibnja 2025.

Sve može postojati

Po filteru sjećanja, tom nepouzdanom mehanizmu koji sve klasificira po subjektivnoj skali vrijednosti i važnosti, u opusu Renate Poljak pamtim: plavo mora i/ili neba, riječi i glas koji ih prenosi, zvučne zapise i glazbu i, nadasve, jasno i uporno komentiranje stvarnosti koju živimo. A sve zajedno i preciznije, kao emotivno proživljenu i iskrenu priču o sudbini jedinke u neprekidnom žrvnju društvenih previranja nad kojima nema i ne može imati nikakvu kontrolu ili, drugim riječima, nastojanje da za sebe i za sve druge i iz svog iskustva ovlada situacijom, preuzme kontrolu u svoje ruke i djeluje, mijenja, popravlja svijet oko sebe u neko bolje, humanije i pravednije mjesto. Trodijelni postav u Apoteci premijerno predstavlja novu grupu radova povezanih u figuru eterične, poetske izložbe. Prolog je poster, plavi ispis nebeskog prizora para lastavica u naznaci međusobne igre, difuzan i zamućen skalom uvećanja, slikarski u efektu. Možete ga ponijeti sa sobom i širiti područje izložbe u svoju sobu ili na bilo koje mjesto na kojem ga odložite, odbacite ili zaboravite da u nepredvidljivoj putanji kontakata dođe u ruke nekom drugom. S druge strane ovog pogleda u nebo, u stihovima je otisnut poetski ključ razumijevanja izložbe. Kratak je i aktivirajući iskaz Renatinog osobnog uvjerenja da svjetove začinjemo voljno u duhu, a čim ih oblikujemo riječima već su uvučeni u postojanje. U nastavku postava slijede riječi posložene u distopijske tekstualne vinjete na oba zida koridora koji vodi do kulminacije izložbe. Rečenice ocrtavaju anticipaciju drugačije stvarnosti, vodenog svijeta budućnosti koji će oblikovati neka nova ljudska bića, akvanaute potopljenog svijeta, možda i ljudskije od nas danas. Dramaturgija izložbe nas od ekologije duha naznačene na početku, preko vizije posljedica nečinjenja, u finalu dovodi do središnjeg rada izložbe, jednokanalne inačice posljednjeg multimedijskog rada, Renatine Pjesme za naše more, koju je u formatu trokanalne video projekcije s dodatnom kružnom projekcijom na podu, predstavila u Galeriji Bačva HDLU-a Zagreb krajem zime 2024. godine. Pjesme za naše more uključuju sve za umjetnicu karakteristične elemente. I plavetnilo mora i ambijentalnu glazba i glas, i životnu priču, ovaj put o dječaku koji se zalaže za očuvanje bioraznolikosti mora kao osnove ljudske egzistencije i partikularno identiteta naroda koji s njim postoji u suživotu. Kao i uvijek u njenom radu, nije riječ o fikciji već o priči iz života jer se životne sudbine ionako razvijaju u najčudnije pripovijesti. Dječak je Vanja Cetinić – Koća, zaneseni dvanaestogodišnji istraživač stanja lokalnog planktona i čistoće mora kao ishodišta svekolikog života na Zemlji. Staložen i posvećen, figurira kao metafora nade za budućnost koju će graditi neka promišljenija generacija. Dva su pomaka u Poljakinu radu evidentna. Na pozitivan način i vjerojatno zahvaljujući poboljšanju produkcijskih uvjeta, njen se multimedijalni rad u pozitivnom smislu spektakulizira. Zahtjevne vokalne dionice na stihove Monike Herceg izvodi regionalna pjevačka zvijezda Amira Medunjanin, a s njom u slobodnoj improvizaciji ambijentalnu zvučnu potku stvaraju eksperimentalni glazbenici Nenad i Alen Sinkauz. Drugi pomak je da se Renata Poljak sve učestalije s pozicije protagonistice svojih multimedijskih radova izmješta u poziciju redateljice. Svoj prepoznatljivi autorski kod, nadalje suvereno zadržava u lakoći pretapanja disparatnih dokumentarnih video zapisa dječaka, sesija glazbenika i mikroskopskog svijeta planktona, govornih i pjevanih partitura, povezujući ih  koherentnu, a dinamičnu cjelinu s porukom o potrebi novog narativa o moru kao uvjetu opstanka ljudske civilizacije. I dok se vizualni jezik Renate Poljak medijski i produkcijski usložnjava, njegova sadržajna potka se u riječi i u slici sve više okreće poetskom izričaju o inherentnoj ljepoti stvarnosti unatoč referentnoj razini njene moralne, političke ili civilizacijske degradacije. U pogledu prezentacije, transpozicija iz više-kanalne u jedno-kanalnu instalaciju, nije umanjila dojmljivost i snagu Pjesme za naše more, a ono što se u tranziciji nužno izgubilo od ambijenta, preuzeo je i razvio postav u tri dionice prilagođen prostornoj dispoziciji Apoteke. Prva dionica je poster predstavljen kao interaktivna instalacija u metafori stvarnosti koja nestaje širenjem u vremenu i prostoru. Potom slijede tekstualne instalacije i završna video projekcija. Postav je brzi repetitorij raspona umjetnosti instalacije, ali s obzirom da je riječ o metodama koje je Renata Poljak u svom bogatom opusu već koristila, podsjetnik je i na njezin artikulirani izvedbeni vokabular kojim nas kontinuirano podsjeća da angažirana umjetnost može biti poetična i vizualno atraktivna bez da umanji svoju kritičku oštricu. Ako vodeći se mišlju da umjetnost ne može promijeniti svijet na sve pesimistično slegnemo ramenima, svakako se moramo složiti da umjetnost širi i obogaćuje stvarnost zamišljajući nove svjetove i načine na koje ih možemo doživjeti. Sad je povijesno već stvoren neiscrpan multiverse u kojem Renata Poljak kao jedna od graditeljica ima svoj sjajni planetarni sustav.

Tekst: Branko Franceschi

Renata Poljak rođena je 1974. u Splitu. Diplomirala u Splitu 1997. kao profesorica likovne kulture, postdiplomski studij završava na Likovnoj akademiji École Régionale des Beaux-Arts 1999. u Nantes-u, Francuska. Na ALU u Zagrebu završava diplomski studij kiparstva 2020. Poljak se u svom opusu najviše bavi filmom i video umjetnošću, te instalacijama, fotografijom, crtežima i tekstom. 2023/24 režira dugometražni dokumentrani film Šume, šume koji jedobio Human Rights nagradu na festivalu Slobodna Zona u Beogradu 2024, te je bio u prvih deset najboljih po odabiru publike ZgDoxa 2024. Poljak je dobitnica je ArtsLink stipendije za 2002. na San Francisco Art Institute (U.S.A), stipendije za boravak u MuseumQuartier, Beč 2004., Cite des Arts u Parisu 2007. i 2008, Art in General, New York 2008., nakon koje slijedi Skowhegan,rezidencijalni umjetnički program u državi Maine, 2009 u U.S.A. te ArtOmi u državi New York, USA 2010. godine te Residency Unlimited u New York-u 2011. 2013 Provodi 3 mjeseca na rezidecijalnom programu centru Recollet u Parizu. 2024 godine Poljak je rezidentica u sklopu Art Explora programa na Malti. U proljeće 2010. godine selekcija njenog filmskog opusa prikazana je u Centru Georges Pompidou u Parizu te istovremeno sudjeluje na Biennale of Contemporary Art de Rennes. U studenom 2010. selekcija njenih radova izložena je u Carusselu muzeja Louvre u Parisu u okviru Paris Photo 2010. Izbor njenih filmova samostalno izlaže u centru Palais de Tokyo 2012 u sklopu Festival d’Automne Pariz. Njezina samostalna izložba u galeriji Stephan Stoyanov u New Yorku uvrštena je od strane poznatog njujorškog tjednika The Village Voice u tri ponajbolje AV izložbe koje se mogu pogledati u New Yorku u siječnju 2013., dok je zapažena retrospektiva njezinih radova u studenom 2014. otvorena simultano u dvije galerije i art centra Optica i Occurrence u Montrealu, Kanada. 2017. Verlag für moderne Kunst iz Beča izdaje njenu umjetničku knjigu pod naslovom Don’t Turn Your Back On Me koja uključuje eseje Elisabeth Lebovici, Alaine Clair Feldman, Mladena Lucića i drugih. 2018. samostalna izložba pod nazivom Još jedan odlazak održava se u Salonu Muzeja suvremene umjetnosti u Beogradu te je njen rad jedan od jedanest izabranih iz više od 800 umjetnika za finalnu izložbu u Metroplitan Art Centru u Belfastu u sklopu MAC International Art Prize 2018. Tri godine za redom 2019., 2020., 2021. tri Renatina filma Još jedan odlazak, Porvenir i Split premijerno su prikazani na Oberhausen Film festivalu, Oberhausen, Njemačka. Dok je Porvenir dobitinik 5 nagrada na filmskim festivalima. Za ‘Kinoscope’ Lars Henrik Gass (director International Short Film Festival Oberhausen) uvrstio je “Porvenir” u Top 5 filmova za 2020. 2019. i 2021 sudjeluje na internacionalnim žiriranim izložbama Proyector 2021. u Madridu te na Ostrale Biennale u Dresdenu 2021. i 2023. i 2025.. Osvrt o samostalnoj izložbi Porvenir u Galeriji Kranjčar objavljen je u Art Forumu u rubrici Critics’ Picks.

Apoteku podržavaju: Ministarstvo kulture i medija RH, Zaklada Kultura nova, Grad Vodnjan,Istarska županija, TZ Vodnjan, Medea vina.

back to artists

Subota | Saturday | Sabato
07 | 09 – 12 | 10 | 2024
Otvorenje  | Opening | Apertura | 20h

U subotu, 07. rujna 2024. u 20 sati, u Apoteci – prostoru za suvremenu umjetnost održat će se otvorenje izložbe MLADENA STILINOVIĆA ”BOL”, a ostaje otvorena do 12. listopada 2024. U hrvatskom standardnom jeziku razlikuju se imenica bol muškog roda i ona ženskog roda. Kad u muškom označava osjet tjelesne patnje i trpljenja, a u ženskom osjećaj duhovne patnje i trpljenja. Iako je prošlo više od 10 godina i dalje se sjećam trenutka kad nas je profesorica morfologije učila ovoj distinkciji te svog instinktivnog čuđenja. Tada, još plaha i mlada, moje preispitivanje autoriteta bilo je tiho, no ta je informacija obilježila začetak osobnog odnosa i razumijevanja ideološke podloge jezika. Par godina kasnije, upoznajem Stileta u njegovoj posljednjoj godini života kako stoički podnaša bol (m.r.), a uronjavanjem u njegov rad, biblioteku i prostor, upoznajem i njegovo iskustvo boli (ž.r.).

Iako prisutna i u Mladenovim najranijim radovima (njegovoj poeziji i eksperimentalnom filmu), on temu boli eksplicitno otvara 1970-ih radom Igra Bol. Na svako od 6 polja bijele kockice rukom ispisuje bol te poziva na sedmominutnu igru s vlastitim strpljenjem i pomirenosti s neizbježnim i jednakim ishodom svakog bacanja kockice. Nastavlja u umjetničkim knjižicama u kojima ispisuje dane u tjednu na stranice ili brojeve koje izjednačava s boli, a taj postupak kruni ”redakcijom” Oksfordskog rječnika engleskog jezika (Dictionary – Pain, 2003) u kojem na 523 stranica značenje svake riječi prekriva bjelinom te stvara odsustvo kako bi ju zamijenio riječju – pain. Jer kao što Stile i sam kaže – ponavljanjem ne vježbaš samo ponavljati, već i zaboraviti.

Razmišljajući o boli, on je svoje intimno iskustvo boli, tišine, odsustva i samoće vidio u bijeloj boji. Početkom devedesetih, noseći se s posebnim iskustvom zanijemjele boli i nemoći, producira seriju bijelih radova u kojima svakodnevne objekte prekriva bijelom bojom, bojom zidova koja stvari čini nevidljivima unatoč njihovoj prisutnosti. Prostor obljepljuje praznim papirima i stvara odsustvo informacija. Bavi se nulama kojima dodaje i oduzima nule. Ništa multiplicira i dijeli kako bi se opet svelo na svoju esenciju – nematerijalnost. tišinu. bol.

A polazište boli? Temeljni je konflikt ideološki. Jezični. Početak iskustva – kokoš ili jaje, papir ili novac, sve počinje s jezikom. Pojam bol si naučio s jezikom, kaže L. Wittgenstein, no ona nije u jeziku. Jezik boli. 4 Isključivost postojanja unutar ograničenog sustava stvara elementaran osjećaj bezizlaznosti i bespomoćnosti. Stile kamen omotava u papir s ispisanim stihom Mandeljštamove pjesme u preplitanju težine i lakoće. Pjesnikovo lakše je kamen podići nego ime ti izgovoriti pomalo podsjeća na onu jezičnu razdiobu te pita koja je nemoć teža – ona koja nam ne omogućava slobodu duha i misli ili ona koja nam sužava slobodu kretanja?

Branka Stipančić u vodnjanskoj Apoteci kurira malenu “biblioteku” Mladenovih boli. Na police smješta njegove knjige: Janje moje malo, Oduzimanje nula, I have no time. Iznad polica smješta Stiletove foto serije i knjige, njegov reprezentativan Artist at work i Odnos noga kruh. U ladice u kojima su se nekad skladištili lijekovi pohranjuje fragmente Stiletovih misli i ideja te citate koje je volio, s namjerom da iz njih gotovo čujemo njegov glas. U prvoj nas prostoriji suočava s nemoći na svakom kutku, ona je jasno pred nama, no i skrivena u malim, nepravilnim zakutcima. Publika postaje sudionik, ako se na to, naravno, odvaži, jer tko zna što se može otkriti kad se upusti u otvaranje ladica boli? Proces je i dodatno egzaltiran ogledalima koja nude mogućnost dodatnog obračunavanja sa sobom u tom istraživanju. Dubljim ulaskom u prostor, dobivamo maleni trenutak za predah do posljednje prostorije, gdje smo obračunati i okruženi surovosti boli. Iako se pronalazimo u sličnom procesu čitanja, kao što je to slučaj s knjižicom I have no time, ovdje nam Dictionary – Pain ostavlja dodatan prostor za intimno iskustvo i promišljanje vlastitog odnosa s boli.

Branka izložbom Mladen Stilinović – Bol poetično povezuje prostore boli. Prostor bivše apoteke, iako snažno obilježen konceptom boli, predstavlja i maleno utočište od nje. Trudi se ponuditi rješenja. Sličan postupak možemo vidjeti i u Stiletovom radu, bogatom sjecištu filozofske misli, poetskog nasljeđa i njegovog intimnog iskustva koje sve te segmente povezuje i oblikuje. Razumjevši suštinu ljudskog iskustva i njezine nemoći, on se boli ne suprotstavlja agresivno, previše svjestan apsurda takve borbe, već prihvaća bezizlaznost ljudskog iskustva te se posvećuje njezinoj antitezi koja nije ugoda, užitak ili lakoća. Antiteza boli je sloboda, ideal ljudskog duha lišen hladne i željezne sustavnosti gramatike, nazivlja i definicija. Vrijednosti i tržišta. Svrhovitosti.

Tekst: Sabina Softić
Kustosica: Branka Stipančić

Mladen Stilinović (rođen u Beogradu 1947. – preminuo u Puli 2016.). Od 1969. do 1977. radio je s
eksperimentalnim filmom. Bio je član Grupe šestorice umjetnika u Zagrebu (1975. – 1979.). Vodio je Galeriju PM u Zagrebu (1982. – 1991.). Njegovi radovi uključuju kolaže, fotografije, umjetničke knjige, slike, instalacije, akcije, filmove i video.
Samostalne izložbe: Galerija Nova (Zagreb, 1976.), Muzej suvremene umjetnosti (Zagreb, 2003.), Galerija ŠKUC (Ljubljana, 2005.), Kunstverein (Graz, 2006.), Platform Garanti (Istanbul, 2007.), Vanabbe Museum (Eindhoven, 2008.), Centar za suvremenu umjetnost (Glasgow, 2008.), Galerija u Taxis Palaisu (Innsbruck, 2008.), Index Gallery (Stockholm, 2009.), VOX (Montreal, 2010.), E-flux (New York, 2010.), Muzej moderne umjetnosti (Varšava, 2010.), Sing!, Muzej Ludwig (Budimpešta, 2011.), Zero for Conduct, Muzej suvremene umjetnosti (Zagreb, 2012. – 2013.), 1 + 2 =, MuAC (Mexico City, 2015.), On Work, Academia Moderna (Zagreb, 2018.), Smiles, Galerie Martin Janda (Beč, 2019.), Primer 1, 2, 3, Galerie Frank Elbaz (Pariz, 2019.), Mladen Stilinović: Ako nemaju kruha, neka jedu kolače, Hunt Kastner (Prag, 2020.), Mladen Stilinović: Portret umjetnika kao mladića „Filmovi, fotografije i kolaži“ 1973. – 1978. (Bratislava, 2021.), Word Images: Mangelos – Mladen Stilinović, 1MIRA Madrid (Madrid, 2021.), Mladen Stilinović: Crveno – Rozo: Refleksija o boji, Galerija Nova (Zagreb, 2022.), Mladen Stilinović: Jer sam mogao, Galerija Prozori (Zagreb, 2022.), Nezamjenjivi čovjek – Uvjeti kreativnosti u doba AI, Louisiana Museum of Modern Art (Kopenhagen, 2024.), itd.
Grupne izložbe: Biennale de Paris (1977.), Works and Words, De Appel (Amsterdam, 1979.), Sydney Biennale (1992./93.), After the Wall, Moderna Museet (Stockholm, 1999.), Aspekte / Positionen, Muzej moderne umjetnosti SLW (Beč, 1999.), In den Schluchten des Balkan, Kunsthalle Fridericianum (Kassel, 2003.), 50. Bijenale u Veneciji (2003.), Sydney Biennale (2006.), Documenta 12, Kassel (2007.), Istanbul Biennale (2009.), Promises of the Past, Centre Pompidou (Pariz, 2010.), Ostalgia, New Museum of Contemporary Art (New York, 2011.), Carnegie International, Pittsburgh (2013.), Personal Cuts, Carré d’Art Muséee d’Art Contemporain, Nîmes (2014.), 57. Bijenale u Veneciji (2017.), My Sweet Little Lamb (Everything We See Could Also Be Otherwise), The Showroom (London, 2017.), Left Performance Histories, nGbK (Berlin, 2018.), Hello World – Revisions of a Collection: Sites of Sustainability – Pavilions, Manifestos and Crypts, Hamburger Bahnhof (Berlin, 2018.), … of bread, wine, cars, security and peace, Kunsthalle (Beč, 2020.), Amuse-bouche. The Taste of Art, Museum Tinguely (Basel, 2020.), After the Wall, MoMA (New York, 2020.), Enjoy, MUMOK (Beč, 2021.), How Sleep the Brave, Nest Gallery (Den Haag, 2022.), From Scratch (New York, 2022.), I am only the housekeeper, but I don’t know…, Plečnikova hiša (Ljubljana, 2022.), The Act of Seeing that Unfolds, Colección Susana y Ricardo Steinbruch, Museo Reina Sofia (Madrid, 2022.), The Irreplaceable Human – Conditions of Creativity in
the Age of AI, Louisiana Museum of Modern Art (Kopenhagen, 2024.), itd.

Podrška: Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Zaklada Kultura nova, Grad
Vodnjan, Istarska županija, TZ Vodnjan, Medea vina.

back to artists

Kustosica: Branka Benčić

Izložba Marka Tadića u Apoteci okuplja izbor kolaža, crteža, instalaciju i objekte, a formira se oko teme muzeja i praksi izlaganja. Tadićevi radovi iz ciklusa Table of Contents ili Accumulation of images from below nastaju kao kontinuitet interesa umjetnika za institucije umjetnosti. Izložba uključuje i novi animirani film Moving Elements sa referencma za zlatno vrijeme zagrebače škole animiranog filma 50-ih i 60-ih godina.
Marko Tadić u svojem je radu dugoročno fasciniran nasljeđem modernizma. Tadićeve “akumulacije” slika i sadržaja predstavljaju različite oblike reprodukcije i rekonfiguracije, muzejskih izložbenih postava, fragmentirane imaginarne prizore izložbi, zbriki i muzeja, njihovu aproprijaciju, predstavljaju fiktivna mjesta institucije umjetnosti. Izložbeni dispozitivi koje angažira aparati su razlaganja i razotkrivanja usloženih konstelacija: prostora, arhitekture, izložbe, radova. Ovakva autorefleksivnost referencijalno polje pronalazi u prostoru funkcioniranja umjetničkog djela i načinu njegova “izlaganja”, gdje je pozornost usmjerena na prostor, objekte, predstavljajući dimenziju kojom iskaz upozorava na situaciju, kontekst ili vlastitu strukturu. Tadićeve makete muzeja, strukture za izlaganje ili projekcije mogu predstavljati metonimijski model arhitekture, kao mjesto upisivanja različitih ideja i pozicija.

Marko Tadić je rođen 1979. u Sisku. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Firenzi. Radi kolaže, animirane filmove, crteže i instalacije. Izlagao je na samostalnim i grupnim izložbama, te filmskim festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu – u Zagrebu, Ljubljani, Milanu, Kasselu, Berlinu, Los Angelesu i New Yorku. Nagrade: 28. Salon mladih (Zagreb, 2006.), Nagrada Radoslav Putar za mladog hrvatskiog umjetnika. Sudjelovao je a rezidencijama i studijskim programima: 18th Street Arts Center, Los Angeles, SAD (2008.); KulturKontakt, Beč, Austrija (2008.); ISCP, New York, SAD (2009.); Kultur Bunker, Frankfurt, Njemačka (2010.) i Helsinki International Artist Programme, Helsinki, Finska (2011.). Živi i radi u Zagrebu.

Program Apoteke u 2016. godini naslovljen Ovo (nj)je muzej / This is (not) a museum realizira se u kontinuitetu višegodišnje istraživačke programske linije Privremeni susreti / Temporary Encounters započete 2014. godine.  Privremeni susreti usmjereni su na propitivanje modela i tipologija izlaganja, prostornih odnosa i interakcija između objekata i subjekata, konceptualiziciju procedura, postupaka i odnosa unutar sistema umjetnosti, ukazujući na napetosti između prostora, promatrača i promatranoga.

back to artists

Radovi Ibre Hasanovića predstavljaju mjesta čije se značenje artikulira u procjepu između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Oni su mjesta susreta različitih referenci i narativa.
Izložba u Apoteci okuplja radove: film a Short Story, video Study for an Applause i seriju Crna kronika.
Kustosica: Branka Benčić

Krajolik u A short story, metonimijski predstavlja prostor čiji se teritorij i sudbina isprepliću stoljećima. Pripovjedač ukazuje na niz događaja koji su se zbili u nedavnoj prošlosti, a posredovani su usmenom predajom. Pripovijedanjem o prošlom isprepliću se naznake budućih događaja. Paradigma usmene predaje – oralne povijesti, oscilira na rubovima između fikcije i zbilje, dokumenta, istine i neistine, povijesti i pripovijesti.
U Studiji za aplauz Ibro Hasanović obilježava godišnjicu potpisivanja Daytonskog sporazuma, rekonstruira scenu iz fotografije Gérarda Juliena koja prikazuje tri predstavnika strana u konfliktu zajedno s njihovim pokroviteljima, predsjednicima svjetskih supersila , koji su inicirali mirovne pregovore i pomogli potpisivanje sporazuma. Hasanovićev video i fotografije prikazuju ruke koje plješću u praznom prostoru rekreirajući aplauz svakog pojedinog sudionika kao metaforu potencijala vizualnog prikaza da idealizira i manipulira širu sliku. On, i sam kolateralna šteta, koji je rat proveo kao izbjeglica, traži preispitivanje rezultata sporazuma čija je nuspojava stvaranje invalidne i disfunkcionalne bosanske države.
Crnu kroniku, shvaćamo kao slike čija je svrha medijska propaganda: one nisu samo neutralni dokumenti, već oblik medijatizacije nasilja putem vizualnog jezika crne kronike.

Publikacija u izdanju Apoteke okuplja tekstove Branke Benčić, Mihe Colnera i Marlene Rigler, te je bogato ilustrirana. Dizajn: Škart.

Ibro Hasanović (1981), studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu i na Le Fresnoy – Studio national des arts contemporains u Francuskoj. Središnje teme njegovih radova – filmova, videa, fotografija i instalacija su individualna i kolektivna memorija. Izlagao je u Turku Art Museum, Finska (2012); Open Space – Zentrum für Kunstprojekte, Beč; SPACE Gallery, Bratislava; Galleria A+A, Venecija; 52 Oktobarski salon, Beograd; Panorama 13, Le Fresnoy; Brot Kunsthall, Beč; Mestna Galerija Ljubljana, Ljubljana; Galerija P74,Ljubljana (2010), Galleria d’Arte Moderna Palazzo Forti, Verona; Galerija Galženica, Velika Gorica (2009), SPAPORT Banja Luka (2008), te Busan Metropolitan Art Museum, Južna Koreja (2006).

Više o umjetniku: http://www.ibrohasanovic.com

Program je realiziran sredstvima Grada Pule uz podršku Gandy Gallery iz Bratislave.

back to artists

Prostor u kojem se formiraju radovi Mladena Stropnika, radovi na papiru, kolaži, crteži, te kratki video loopovi, gradi se specifičnom intervencijom u prostor svakodnevnog, bliskog i prepoznatljivog, a istovremeno začudnog i iščašenog. Mladenov umjetnički postupak na tragu je minimalizma konceptualističke prakse, radovima u kojima je naracija svedena na minimum, oslanjajući se na konzistentan vizualni jezik i određenu ekonomičnost reprezentacije Mladen Stropnik jednostavnim crtežom ili kolažiranjem elemenata, te minimalnim gestama intervenira u konceptualne i apstraktne okvire svojih djela, dajući naslutiti fragmente i detalje predmetnog svijeta, ogoljele na elementarne apstraktne detalje, često uz elemente humora, zaigranosti, znatiželje…Unutar formiranja novih odnosa nalazi se i sam naslov izložbe u Apoteci “under the counter / ispod stola” koji poziva da pokušamo odgonetnuti neka nova značenja, nepoznate elemente, koje nam autor donosi “ispod stola”, kao niz mogućnosti, u odnosu svakidašnjeg i nesvakidašnjeg, pozivajući nas da ih pogledamo ponovo. 

Kustosica: Branka Benčić

_

Mladen Stropnik, rođen u Slovenj Gradecu, živi u Lubljani. Samostalne izložbe (izbor): night train (whos there?), galerija Škuc, Ljubljana, 2014; LET GO, galerija gregor podnar, Ljubljana, 2013 / Grupne izložbe (izbor): Crossings, Međunarodni grafički centar, Ljubljana, 2014; THE PLEASURE IS MINE, galerija ŠKUC, Ljubljana, 2013; Intergraf Alpe Adria, Villa Manin, Udine, IT, 2012; 29. Grafički bijenale, Ljubljana, 2011. Dobitnik je OHO nagrade za mladog umjetnika 2008. godine, artist in residence ISCP NYC.

back to artists